-Kada si postala takva? - upitao me je.
-Kakva?
-Ne znam, hladna i odsutna, bezvoljna nekako.
-Ista sam kao i prije.
-Nisi ista, sada se ne sramis nicega, sada ti je svejedno sta ljudi govore, izgledas kao da ti nije stalo ni do cega, a takva nisi bila prije.
-A kakva sam bila prije?
-Bila si.. moja, nasmijana, vesela, voljela si zivot!
-Ali zivot nije volio mene.
-Zasto to govoris?
-Zato sto sam poslije tebe upoznala osobu koja je ucinila da mrzim sve muskarce svijeta, da ne znam uzivati u zivotu, da omalovazavam sebe i sazaljevam se, da se osjecam kao da ne vrijedim ni najmanji sitnis.
-Ne trebaju drugi da odredjuju tvoju cijenu, vec ti sama!
-On je odredio moju cijenu, prvo je ucinio da se osjecam najsretnijom na svijetu, potom me je toliko jako bacio dole, na Zemlju, gdje i pripadam, i unistio sve ono sto sam do tada imala, unistio mi je i osmijeh, i suze, tako sam prazna sada.
-Ali moras otvoriti oci, vidjeti da nije sve tako crno i prazno oko tebe, da nisi usamljena, da ipak volis, i da te vole.
-Ne volim, nemam ja srca za to.
-O da, volis, itekako volis.
-Sve i da volim, ne postoji niko kome bih i mogla dati tu ljubav.
-Pa budalice, jos uvijek imas mene.